-Piše: Budo Simonović
Jedne godine Dragiša ode da okopava krompir koji smo posadili tu u jednoj dolini pošto smo požnjeli žito – sjeća se dalje Stanojka Mićunović – a ja, pošto sam poradila nešto u kući, za njim da mu pomognem. Ne idem na strugu nego krenula na prečicu da preskočim preko zida, kojim je njiva ograđena, ali dobro zagledam da nije negdje zmija, jer mi se čim sam izašla iz kuće odnekud uvrtjelo u glavu da se pazim od zmije.
Kako sam pružila ruku preko suvomeđe da se uhvatim za kamen i preskočim je, osjetih dva-tri uboda. Mislim trn, ima ga tu. Podignem ruku, a poskok visi o srednjem prstu! Ja vrisnuh i trgnuh rukom. Zmija se otkači i prevjesi se preko neke suve grane kao da je mrtva. Dragiši ispade motika iz ruku. Dotrča. Šta bi? Ujede me zmija!
On kidisao, hoće da je ubije. Ne dam ja, no mu kažem da mi brzo trnom izbode ranu na prstu i koliko može iscijedi otrov pa da me što prije vozi u Nikšić, u bolnicu. Tako i bi. Ja cijelim putem masiram onaj prst i cijedim nekakvu žutu tečnost na one rane. Kad sam došla u bolnicu doktor prosto ne vjeruje i iz dva puta me pripituje da li sam sigurna da me zmija ujela, jer gotovo da i nema otoka. Dadoše mi ipak serum i kažu da moram ostati sedam dana u bolnici. Ja dobro i već sjutridan hoću kući. Pustiše me tek peti dan i to tek kad sam potpisala da izlazim na svoju ruku...
Kasnije će se pokazati da je Stanojka pogriješila, jer su nastupile teške posledice i komplikacije od kojih se dugo liječila:
– Više od petnaest dana sam se poslije muka namučila, a onda nekoliko godina zaredom, a proljeće, a jesen – mene snađe upala pluća. Tako sam zaglavla i u Brezovik, u bolnicu za plućne bolesti. Jedna moja rođaka ispričala dr Bati Raičeviću, poznatom doktoru iz Nikšića – to joj bio brat od tetke – šta mi se dešava i gdje sam dospjela i on joj odmah kazao: samo na osnovu toga što si mi rkla, ja mislim da je tu ženu nekad ujela zmija i da su to sada posledice tog ujeda. Dođe ta rođaka brzo u Brezovik da me posjeti i odmah pita da li me nekad ujedala zmija. Kažem joj ja sve kako je bilo i ona mi onda ispriča šta je rekao doktor Raičević. Ja sve to poslije kažem mojim ljekarima. Oni se saglasiše, promijeniše mi terapiju i preduzeše drugo šta treba i ja od tada više nikad nijesam imala problema sa plućima.
Najveći šok sam ipak preživjela jednom kad sam se našla oči u oči sa vukovima. Čuvala sam tog dana mal. Ovce koje su mirno pasle po jednoj dolini, odjednom se poplašiše. Pogledam, imam šta i vidjeti: četiri vuka uskočila među njih i počeli da ih razagone. Ja završtah koliko me grlo služilo. Tri se uplašiše i odmah pobjegoše, a jedan jok – juri za ovcama koje bježe u krug po onoj dolini. Stiže jednu, uhvati je za zadnju nogu i obori.
Kad ja potrčah vrišteći k njemu, on pusti ovcu pa put mene, zinuo, iskezio zube i reži. Ja se sledih i već zamišljam kako će me rastrgnuti, ali vičem i dalje i gledam oko sebe, ima li kakvo drvo ili kamen da ga gađam. On stade na nekoliko koraka, dijeli nas samo jedna međa. Ja se malo okuražih, dograbih kamenje, počeh da ga gađam i on se u neko doba okrenu i ode polako od mene, napravi po desetak koraka pa stane i gleda me, ali više ne kreta k meni no se izgubi u šipražju, tragom kojim su otišli i ostali.
Sjutra: POLA JAGNjETA ZA KNjIGU
Želja
– Odavno, a pogotovu otkad smo se vratili i konačno skrasili ovdje na selu, moj muž je potpuno opsjednut knjigama i velikom željom da utvrdi istinu o stricu Gaju, da sazna šta se stvarno desilo sa njegovom porodicom i da li je taj glumac Robert Mičam zaista bio njegov sin – veli Stanojka Mićunović. – Ja mislim da on sa tom željom i zaspiva i budi se...
Šok
Jedan poznati lovac mi je poslije kazao da sam imala veliku sreću, jer vuk kreće na čovjeka samo ako je bijesan ili žestoko gladan pa neko krene da mu otme plijen. Ne znam šta je bilo, ali ja sam ubijeđena da mi je od tog silnog stresa i šoka koji sam tada preživjela proradila štitna žlijezda sa kojom i danas evo imam velikih problema – misli Stanojka Mićunović.